data-nosnippet>
Bilo je to jedno sasvim obično popodne. Umoran od napornog dana, Marko je zakoračio u stan i bacio torbu kraj vrata. Na licu mu se jasno vidjela iscrpljenost, a hod mu je bio težak i spor. Nije prošlo ni deset minuta otkako je legao na krevet, kad se njegova supruga Lena tiho pojavila na vratima spavaće sobe.
„Šta misliš da večeras malo prošetamo? Lijep je dan, baš bi nam prijalo“, rekla je s blagim osmijehom.
Marko je promrmljao: „Sinoć nisam dobro spavao. Daj da odrijemam, molim te.“
Lena nije insistirala. Pomislila je da mu je zaista teško i da nema smisla pritiskati ga. Samo je tiho zatvorila vrata i vratila se u dnevni boravak, misleći kako je normalno da ponekad čovjeku treba odmor.
Sljedećeg dana, ista scena. Marko dolazi s posla, umoran, povlači se u sobu i leže. Lena mu opet predloži zajedničku šetnju, ali ovaj put dočeka je hladan ton.
„Ostavi me, nisam raspoložen.“
Ona uzdahnu. Nije joj bilo svejedno, ali je pokušala ostati staložena. Možda ga nešto muči, možda je stres na poslu. Pokušavala je razumjeti.
Prolazili su dani. Marko bi dolazio kući, jeo, odmarao, a zatim zatvarao vrata spavaće sobe. Lena bi ostajala sama, posmatrajući svjetla grada kroz prozor, pitajući se gdje je nestala bliskost koju su nekada imali.
Sedmicu dana kasnije, Marko se vratio kući i iznenadio se — stan je bio prazan. Nije bilo mirisa večere. Nije bilo Lene. U prvi mah pomisli da je otišla do prodavnice, možda do majke. No, kako su sati prolazili, postajalo mu je sve čudnije.
Ujutro, kad se probudio, njezin krevet bio je i dalje netaknut. Na stolu je zatekao poruku.
„Dragi Marko, nadala sam se da ćeš primijetiti da nestajem iz dana u dan, ali nisi gledao u mom pravcu već dugo. Zaslužujemo više. Možda ovaj odlazak nije kraj, već prilika da se prisjetiš nas.“
Nije znao šta da osjeća. Bio je zbunjen. Nije mislio da je situacija bila toliko ozbiljna. Samo je bio umoran, zar ne? Ili je to bio izgovor koji je iz dana u dan postajao zid između njih?
Sjeo je na kauč i pokušao prizvati slike posljednjih mjeseci. Kada su se posljednji put smijali zajedno? Kada su posljednji put gledali film, dijelili desert, ili jednostavno ležali jedno pored drugog bez riječi?
Shvatio je da su ti trenuci izblijedjeli. Ne zato što nisu imali vremena, već zato što je on prestao praviti vrijeme za njih.
Dani su prolazili bez nje. Stan je bio tih, ali ne onim umirujućim mirom koji dolazi kad se odmaraš. Bio je tih poput praznine.
Jednog dana, odlučio je otići do mjesta na kojem su se prvi put sreli. Mala knjižara na uglu ulice, tik uz kafić gdje su pili prvu kafu. Nadao se da će je zateći tamo, znajući koliko voli to mjesto.
I zaista, bila je tamo. Sjela je za mali sto uz izlog, držala knjigu u rukama, ali pogled joj je bio odsutan.
Prišao je tiho, bez riječi. Sjela je nasuprot njega, zatečena, ali ne iznenađena. Kao da je znala da će doći.
„Nisam znao koliko si mi falila dok te nisam izgubio iz svakodnevice“, rekao je.
Lena je uzdahnula. „Nisam otišla da bih te povrijedila. Otišla sam jer sam osjećala da više ne postojim u tvom životu.“
„Znam. Bio sam sebičan. Umor, posao… sve sam to koristio kao izgovor. A zaboravio sam da si ti moj dom, a ne zidovi u kojima živimo.“
Ćutali su nekoliko minuta. Tišina više nije bila teška. Bila je iskrena.
„Ne tražim da zaboraviš sve što se desilo“, rekao je, „ali želim da mi daš šansu da ponovo budemo mi.“
Lena ga je pogledala. U očima mu je prvi put nakon dugo vremena vidjela onu iskru — onu koju je zavoljela.
„Početak ne mora biti savršen“, šapnula je, „samo iskren.“
I tako su započeli ispočetka. Ne iz nule, nego iz spoznaje koliko vrijede jedno drugome. Marko je naučio da ljubav ne traži grandiozne geste, već prisustvo. Naučio je da su najvredniji trenuci oni u kojima si stvarno tu — dušom, srcem i pogledom.
Narednih mjeseci, nije bilo bajki. Bilo je razgovora, nesuglasica, ali i mnogo više razumijevanja. Naučili su da ljubav ne blijedi sama od sebe, već od tišine, previda i navike da stvari traju same od sebe.
I baš zato su počeli da se čuju svakog dana, da pitaju jedno drugo: „Kako si?“ i stvarno slušaju odgovor.
Jer ljubav, kao i cvijet, ne vene zbog zime, već kad se prestane zalijevati.
