Da li je moguce da mi se ovo desilo!

Moj muž radi u Njemačkoj, a ja živim sa njegovim roditeljima. Vjenčali smo se prošle godine i to sa samo 19 godina… volimo se, ali… ni moji, a ni njegovi roditelji nisu baš bili sretni, čak su pokušavali da nas rastave, ali na našu sreću brzo sam osala trudna tako da smo se osigurali, tačnije barem sam tako mislila do danas.
U trećem sam mjesecu trudnoće i danas me svekrva vodila na pregled kod nekog privatnog ginekologa. Moja prva posjeta ginekologu uopšte i bio je toliko grub da sam nakon tog pregleda prok,rvarila… (tamo dole). To sam primijetila kada sam došla kući i toliko sam se uspaničila da sam se odmah vratila natrag i to sama.
Utrčala sam u ordinaciju i sva zabrinuta ga upitala zbog čega krvarim, na što mi je taj ginekolog reklao da sam džaba dolazila i da sam mogla pitati i svekrvu zbog čega krvarim. Nakon toga mi je rekao da je moja beba

Bila sam u šoku, nisam mogla vjerovati što čujem. Pokušavala sam sabrati misli, ali svaka riječ tog ginekologa me pogađala poput udarca. On je hladno nastavio, govoreći mi da uopšte nije bilo potrebe da dolazim, jer “to je nešto što se događa i nije ništa strašno”. Ni on ni njegova reakcija nisu mi dali nadu.

Osjećala sam se kao da sam samo još jedan slučaj u njegovoj dugoj listi pacijenata, ne kao osoba koja se brine za svoje zdravlje i zdravlje svoje bebe.

Iako je rekao da nije ništa ozbiljno, to što mi je rekao nije mi ništa olakšalo. Krvarenje u trećem mjesecu trudnoće je uvijek zabrinjavajuće, a nisam mogla ignorirati osjećaj da nešto nije u redu.

Pomislila sam na sve moguće scenarije, brinući se da bi ovo mogao biti znak nečeg mnogo ozbiljnijeg. Sva ta pitanja su se vrtjela u mojoj glavi, ali nisam znala kome da se obratim, jer nisam imala nikog s kim bih mogla podijeliti svoju tjeskobu.

Vratila sam se kući, ali nisam mogla smiriti svoj um. Suprug je bio daleko, a svekrva je bila zauzeta i nije imala vremena za mene. Nije bila zla osoba, ali nikada nije bila osoba kojoj bih se mogla potpuno povjeriti. Osim toga, osjećala sam da su svi u mojoj okolini samo čekali da nešto pođe po zlu, da bi mogli reći:

“Vidjeli ste, niste smjeli tako rano vjenčati.” Zamišljala sam sve te negativne misli koje su letele oko mene, ali nisam im željela dopustiti da me pogode.

No, tog dana nisam imala snage nositi se s tim. Osjećala sam se potpuno izgubljeno. Morala sam potražiti drugo mišljenje. Iako nisam imala mnogo novca, odlučila sam da moram učiniti sve što je u mojoj moći da saznam istinu. Sljedeći dan, na brzinu sam pronašla drugog ginekologa, kod kojeg sam odmah zakazala termin.

Kada sam došla do njega, osjećala sam se poput slomljene osobe, ali ovaj put je bio drugačiji. Bio je ljubazan, suosjećajan i pažljiv. Nakon što je obavio sve potrebne pretrage, smirio me i objasnio mi da krvarenje u ranoj trudnoći nije uvijek znak nečega lošeg, ali da moramo pažljivo pratiti situaciju.

“Važno je da se odmorite i pratite simptome. Ako nastavi ili postane jače, obavezno se javite”, rekao mi je, a njegova smirenost mi je dala osjećaj sigurnosti.

Prošle su dvije, tri nedjelje otkad sam vidjela tog ginekologa i krvarenje je stalo. Sada sam bila u fazi kada sam mogla ponovno disati, ali nisam zaboravila kako su me prethodni ljudi, uključujući svekrvu i ginekologa, ostavili da se osjećam nesigurno i zabrinuto.

Kroz sve ovo, shvatila sam da nije samo fizičko zdravlje to što mi treba, već i emocionalna podrška. Suprug mi nije mogao biti tu fizički, ali sam mu pričala o svemu, iako sam znala da je nesretnost cijele situacije bila i na njegovoj strani.

Njegova obitelj nije bila oduševljena što smo se vjenčali tako mladi, a kad je saznao da očekujemo dijete, briga i napetost samo su se povećali.

U isto vrijeme, bilo mi je teško nositi se s tim da se osjećam kao da nemam potpunu kontrolu nad svojom situacijom, jer su svi oko mene imali svoja mišljenja o tome što bih trebala raditi i što bi bilo najbolje za mene. I dalje nisam imala potpunu slobodu u svom domu s njegovim roditeljima, a nisam htjela biti teret.

Iako me svekrva obavezivala na obaveze u kući, nisam se osjećala baš sretnom, niti sam imala osjećaj da sam u svom prostoru. Moji su roditelji bili u nekoj vrsti razočaranja jer nisu bili zadovoljni mojim izborom i načinom života.

Sve te nesigurnosti, ti stresovi, osjećaj nesanice – sve to mi je pomoglo da bolje razumijem što je zapravo važnost emocionalne podrške, razgovora i zajedničkog donošenja odluka.

Shvatila sam da nije dovoljno samo biti zaljubljen i voljeti, već da brak nosi i odgovornost, a najvažniji dio je osjećaj sigurnosti, bilo fizički ili emocionalno.

Ovaj put, na kraju, nisam bila sama. Bez obzira na sve prepreke koje sam imala, to je iskustvo bilo nešto što me oblikovalo, učilo i pokazalo koliko su važni ljudi oko mene, i koliko trebam paziti na svoje zdravlje i emocije.