Jako siromašna starija žena po imenu Mara živjela je u jednoj maloj, zapuštenoj kućici na rubu grada. Njezini su dani bili ispunjeni tugom, ali i neugasivom nadom. Nije imala mnogo, ali imala je vjeru – duboku i iskrenu, koja joj je bila jedino utočište u teškim vremenima.
Jednog hladnog, sumornog jutra, Mara je uzešla u svoju staru, dotrajalu radio-prijemnik i, sa glasom koji je drhtao od nevolje, nazvala lokalnu radio stanicu. Tražila je pomoć, ali ne od ljudi, već od Boga.
– Ako ima neko ko može čuti moju molitvu, neka mi pomogne, jer sama više ne mogu – govorila je tiho, ali s nadom u glasu.
Međutim, na drugom kraju grada, slušao je radio program i čovjek koji nije vjerovao u čuda. Njegovo ime bilo je Marko. Bio je poznat po svojoj sarkastičnoj prirodi i često nije mogao da propusti priliku da se našali, čak i na račun tuđe patnje. Kad je čuo Marinu molbu, smijao se u sebi i pomislio da će mu biti zabavno da je malo „iznenadi“.
Marko je kontaktirao radio stanicu, dobio adresu žene i odlučio da pošalje pomoć – ali s jednom neobičnom i okrutnom uslovom. Pozvao je svoju sekretaricu, Anu, i dao joj zadatak:
– Odnesi joj veliku količinu hrane, neka ima dovoljno za nekoliko dana. Kad te pita ko je poslao, reci joj da je od đavola. Hoću da vidim kako će reagovati.
Ana nije bila oduševljena. Znala je da ovo nije u redu, ali poslušala je naređenje bez riječi.
Sutradan, Ana je stigla do male kuće gdje je Mara živjela. Kućica je bila stara, s prozorima koji su cvokotali na hladnoći i vratima koja su škripala. Kad je Mara otvorila vrata i ugledala kese pune hrane, oči su joj zasjale.
– Hvala ti, Bože – rekla je tiho, počela da unosi pakete u kuću, polako i pažljivo kao da su to bili najdragocjeniji darovi na svijetu.
Ana je strpljivo čekala da je Mara upita ko joj je poslao pomoć. I zaista, nakon nekoliko minuta, Mara je podigla glavu i upitala:
– Reci mi, draga, ko mi je poslao ovu hranu?
Ana je osjetila nelagodu, ali je pročitala Markovu poruku i rekla:
– Poslato je od đavola, gospođo.
Za tren, Mara se nasmijala blagim, umilnim osmijehom, pogledala Anu pravo u oči i rekla:
– Znaj, dijete, da kad Bog hoće da ti pomogne, ni đavo ne može stati na put. Zato je ova hrana stigla do mene. Nije bitno odakle dolazi, već da je stigla.
Ana nije znala šta da kaže. Prije nego što je otišla, Mara ju je pogledala još jednom i rekla:
– Hvala ti što si donijela ovo čudo, iako dolazi od đavola.
Ana se vratila kod Marka, nije imala hrabrosti da mu ispriča što se dogodilo. Tamo gdje je on vidio priliku za sprdnju, Mara je vidjela božanski znak.
A ta priča ostaje i danas, kao podsjetnik da vjera i zahvalnost mogu nadvladati i najgoru sumnju i okrutnost.
