Neminovno da je da danas postoji veliki jaz između starijih i mlađih generacija.
Kako je sada digitalno doba, sa razvojem digitalizacije i tehnologije razlike sa uglavnom samo povećavaju.
Reč je o, ni manje ni više nego, mašini za mlevenje mesa!
Stara mašina za mljevenje mesa – tiho blago porodične kuhinje
Negdje u dnu ladice, zaboravljena u kutiji ili obješena na zid kao ukras, stoji stara mašina za mljevenje mesa. Teška, metalna, s ručkom koju treba okretati ručno i sitnim dijelovima koje treba znati sastaviti.
Danas, u eri blendera, multipraktika i savremenih kuhinjskih robota, ova mašina djeluje skoro kao relikvija – ali za one koji su odrasli uz njen zvuk i miris domaće kuhinje, ona ima posebnu vrijednost.
Sjećam se kako je moja nana stavljala komade mesa, posipala ih začinima, a ja bih kao dijete stajao pored i gledao kako meso izlazi kroz sitne rupice, pretvarajući se u smjesu za ćevape, sarmu ili domaće kobasice.
Nije bilo žurbe, nije bilo pritiska. Taj proces je imao svoj ritam, svoj mir. Bilo je tu i razgovora, smijeha i ozbiljnih porodičnih tema, sve dok se ruke ne umore i dok se zdjela ne napuni.
Ta stara mašina nije bila samo kuhinjski alat – bila je svjedok generacija. Kroz nju je prošla i sirotinja i blagostanje.
Mljela je za praznike, slave, obične ručkove i nedjeljne večere. Bila je tu kada se porodica okupljala, kada se učilo kuhati, kada se nasljeđivala tradicija.
Danas mnogi više ne znaju ni sastaviti tu mašinu, a kamoli je koristiti. Ali oni koji je sačuvaju, znaju – to nije komad starog gvožđa, to je uspomena koja miriše na kuću, dom i one koje više nema.
I kad je ponovo uzmeš u ruke, osjetiš težinu – ne samo fizičku, već emotivnu. Kao da držiš u ruci djelić prošlog vremena, onog sporijeg, toplijeg, stvarnijeg.
Možda nećeš njome samljeti meso svaki dan, ali kad to jednom godišnje uradiš – vjeruj, znaćeš zašto si je sačuvao.
