Kad su moj brat Nenad i njegova supruga Mirela poginuli u saobraćajnoj nesreći, njihova djeca – mali Filip, od tri godine, i beba Tara, još nije ni prohodala – ostala su bez roditelja u jednom danu. Bila je to tragedija koja je pokosila cijelu porodicu, a ostavila dvoje nevine djece u tišini koja je parala dušu.
U tom trenutku, moj život nije bio nimalo jednostavan. Moja supruga Jelena bila je u sedmom mjesecu trudnoće, a naša kćerkica Mila imala je samo osam mjeseci. Već smo bili preplavljeni obavezama, neispavani, iscrpljeni, ali zajedno i posvećeni porodici.
Nakon sahrane, okupili smo se svi. Snahina braća i sestre, naš brat, sestra, familija. Pitanje gdje će djeca otići visilo je u zraku poput oblaka pred oluju. Tišina je bila neprijatna, a onda je jedna od snahinih sestara rekla, gotovo hladno:
– Realno, za njih bi možda bilo i najbolje da idu u dom. Tamo će imati sve – školu, hranu, sistem.
Kao da je govorila o starim cipelama koje treba odložiti, a ne o dvoje djece čije su oči tražile poznato lice u masi stranaca. Ostali su klimali glavama, niko se nije ponudio da ih uzme. Svi su imali „svoje probleme“.
Sjedio sam i šutio. Gledao sam u pod, razmišljao o svojoj porodici, o našoj svakodnevnici koja je već bila puna pelena, plača, stresa i nespavanja. Srce mi je tuklo u grudima kao da zna da odluka mora pasti.
A onda sam ustao i rekao:
– Ako niko ne želi, ja hoću. Oni su djeca mog brata. Moja krv. Moja porodica. Neće ići nigdje. Doći će kod mene. Živjet će s nama, odrastaće sa mojom djecom. Znam da neće biti lako. Znam da će biti dana kad ću biti iscrpljen do ivice suza. Ali znam i nešto drugo – biće voljeni. I nikada neće osjetiti da su višak.
U sobi je zavladala tišina. Niko nije ništa rekao. Niko se nije ni ponudio da pomogne. Jelena me samo pogledala – tiho, zabrinuto, ali s blagim klimanjem glave. Znala je da ne mogu drugačije.
Danas, sedam godina kasnije, imamo četvoro djece u kući. Dvoje koje su naša krv i dvoje koje je život donio nespremnima. Nikada ih nismo dijelili. Nisu oni „bratovi“ i „naši“. Svi su – naši. Svi rastu u istom domu, za istim stolom, u istom zagrljaju.
Nekad pomislim kako je lakše bilo reći „ne mogu“. Ali lakše ne znači ispravno.
Djeca ne biraju tragedije. Ali možemo mi izabrati da im budemo utočište kad svijet postane nepravedan.
Jer roditelj ne postaješ samo rođenjem.
Nekad to postaneš – odlukom.
