Dan je bio sunčan, nebo vedro, a u sali za proslave sve je bilo u znaku ljubavi. Cvijeće, muzika, gosti s osmijesima na licima. Bio je to dan kada se Amar ženio, dan kada je, kako su mnogi govorili, konačno stao „na ludi kamen“.
Svi su čekali početak svečanosti. Mladenci su ušli ruku pod ruku, a aplauz je odjekivao salom. Amarova majka, tiha žena s proživljenim borbama na licu, sjedila je u prvom redu, tačno nasuprot mjesta gdje će mladenka i mladoženja sjeći tortu.
Amar ju je, sasvim namjerno, postavio tu. Za njega je to bilo mjesto časti. Niko na ovom svijetu nije mu bio važniji od žene koja ga je sama podizala, odricala se svega da bi njemu bilo bolje.
Ali netom nakon što su sjeli za mladenčki sto, njegova nova supruga, Ajla, se nagnula prema njemu i tiho, ali oštro rekla: „Šta ta stara radi tu? Zar će nam ona kvariti slike sa vjenčanja? Odmah da si je maknuo. Neka ide negdje pozadi, ili je izbaci.“
Amar je zatečeno pogledao suprugu. Nije mogao vjerovati šta je upravo čuo. Nije bilo ni trunke šale u njenom glasu. Govorila je hladno i odlučno.
„To je moja majka“, rekao je tiho, pokušavajući ostati smiren.
„Nije me briga“, nastavila je, „neću da mi ta žena sjedi u prvom redu. Ovo je moja svadba.“
Okrenuo se od nje bez riječi, ustao, i bez mnogo razmišljanja otišao do mikrofona koji je stajao pored benda. Sala je već bila polupuna, muzika se tek stišavala.
Uzeo je mikrofon, oči uprte pravo u sve goste, i rekao: „Dragi prijatelji, rodbino, gosti… imam jedno važno saopštenje.“
Svi su se utišali, pogledi su mu se fokusirali na lice.
„Danas je moj najvažniji dan. Dan kada sklapam brak sa ženom koju sam izabrao. Ali“, zastao je, duboko udahnuvši, „danas me ona moli da izbacim majku iz sale. Jer je navodno stara i ružna. Jer joj smeta.“
Murmur se počeo širiti među gostima.
„Zato imam jedno pitanje“, nastavio je: „Ko želi kupiti moju majku? Prodajem je. Koliko nudite? Ko će ovu ženu, koja me nosila devet mjeseci, koja je radila po tri posla da bih ja mogao studirati?“
Tišina je bila teža od olova.
„Ko želi ženu koja je spavala na podu da bi meni kupila krevet? Ko nudi cijenu za osobu koja je sebe izgubila da bih ja bio neko?“
Svi su šutjeli. Neki su sklanjali pogled. Neki već brisali suze.
Amar je spustio mikrofon i prišao majci. Kleknuo je pored nje i rekao: „Majko, ako će ovo biti dan kada biram između žene i tebe — ja biram tebe. Jer bez tebe ne bih bio ni ovdje, ni ovakav. A bez tebe, ovaj dan za mene nema smisla.“
Majka je drhtavim rukama obuhvatila njegovo lice i šapnula mu: „Sinko, ne moraš birati. Samo nemoj izgubiti sebe.“
Ali šteta je već bila učinjena. Ajla, pocrvenjela od bijesa, ustala je i demonstrativno izašla iz sale, ostavivši sve iza sebe.
Amar je ostao na koljenima pored majke. Niko nije aplaudirao, ali svi su osjećali poštovanje. Njegov čin bio je iskren, sirov, potresan.
Kasnije te večeri, mnogi su mu prilazili. Neki s riječima podrške, neki u tišini, samo stisnuvši mu ruku.
Narednih dana, mnogi su komentarisali tu svadbu — ne po haljini, ni po muzici, ni po torti. Već po sinovljevoj riječi, po dostojanstvu jedne majke i lekciji koju su svi naučili.
Jer porodica počinje s majkom. A ako je već moraš prodati da bi stekao brak — onda taj brak nikad nije bio vrijedan.
