– Mama, slušaj me, nemoj opet praviti dramu. Sutra ti preuređujem podrum, dole ćeš biti, komotnije ti je, imaš svoj mir. Hajde, bona, šta će ti faliti? – govorio sam povišenim tonom dok sam sjedio za kuhinjskim stolom.
Majka me samo gledala. Nije ništa odgovarala, samo su joj oči bile pune. Čudno je to… što čovjek u tišini najglasnije vrišti.
– Dolaze mi sutra važni ljudi, advokati, jedan sudija, čak i federalni tužilac. Ne mogu da rizikujem da mi mama šeta po kući sa papučama i razvučenim džemperom! – nastavio sam, ne shvatajući da riječi koje izgovaram nemaju opravdanja, ma koliko zvučale logično meni samome.
– Neki dan si ostavila naočale na kauču! Tarik iz suda je sjeo na njih. Šta da je pao i povrijedio se? Ja bih u zemlju propao! – nisam stajao, samo sam sipao i sipao iz sebe, nesvjestan koliko duboko režem.
Ona i dalje šuti. Gleda kroz prozor. U tim trenucima nisam znao, ili možda nisam želio da znam, da su joj kroz glavu prolazile slike cijelog njenog života – sa mnom.
Kad me je rodila, ja sam bio blizanac. Brat Nermin nije preživio. Nas dvoje smo se borili za život već od prvog daha. Dva mjeseca sam bio na aparatima, na ivici. Moja majka nije napuštala bolnicu. Dani, noći, bez sna, bez jela, samo da bi bila uz mene.
Imam slike koje nikada nisam gledao – kako me kao bebu drži u naručju ispred bolnice, ispod oka joj modrica od nespavanja, ali osmijeh… osmijeh je pun života. I ponosa.
Kada sam bio dijete, često sam imao jake temperature. Jednom sam imao febrilne konvulzije. Ona je bosonoga izletjela kroz snijeg do apoteke. Kada sam imao deset godina, dobio sam žuticu. Dva mjeseca u bolnici. Nisu je puštali da ostane. Iznajmila je sobicu preko puta bolnice, samo da bi bila blizu. Dolazila je sa sendvičem i osmijehom, dok su joj dlanovi pucali od hladnoće i umora.
U školi sam bio slab. Klinci su me zadirkivali. Ona je uvijek bila tu. Govorila mi je: “Ti si pametan. Samo ti uči. Tvoje vrijeme tek dolazi.”
I došlo je. Postao sam najbolji đak. Pa najbolji student. Pravni fakultet u Sarajevu. Ali onda… otac je iznenada umro. Majka je ostala sama. Radila je tri posla. Čistila je kancelarije ujutru, prodavala hljeb u pekari danju, i prala stubišta naveče. Sve za mene.
Nikad nisam znao koliko novca ima. Nisam pitao. Samo sam dobijao dovoljno da platim stan, knjige, da ne gladujem. Kad sam je pitao kako to sve stiže, nasmijala bi se i rekla: “Imam krila, sine. Majčinska.”
Kad sam diplomirao, stajala je na kraju amfiteatra sa buketom karanfila. Nikada u životu nije izgledala sretnije. Plakala je i smijala se istovremeno. Ja sam tada obećao sebi da ću joj sve vratiti.
Ali nisam.
Postao sam tužilac. Oženio kolegicu, Almu. Dobili smo kćerku, malu Minelu. Majka je i dalje kuhala, čuvala dijete, bila uz nas.
A onda su počele smetati stvari. Njeno kašljanje. Njeno hodanje u papučama. Njena termos boca sa čajem na stolu. Njeno prisustvo. Mojoj ženi je sve smetalo. I ja sam, postepeno, postajao kao Alma.
Zato sam danas vikao. Zato sam je tjerao u podrum.
Nije ništa rekla. Ustala je, uzela šal i lagano krenula prema vratima.
– Gdje ćeš? – pitao sam.
– Samo malo da prohodam. – rekla je tiho.
Prošlo je pola sata. Pa sat. Izašao sam napolje. Nigdje je nije bilo.
Ispod klupe u dvorištu, na mjestu gdje je često sjedila, našao sam staru fotografiju. Ja, sa deset godina, drhtim od temperature, a ona me pokriva dekom.
Tad mi se stegao grlo. I tad sam po prvi put, u dugom vremenu, zaplakao.
Majka se vratila kasno te večeri. Mokrih cipela, smrznutih ruku.
Sutradan sam spustio kofere u podrum. Bili su to moji i Almini. Mi smo preselili. A majci sam dao svoju radnu sobu.
– Ovdje ti je bliže Minela. I sunce ljepše pada na prozor. – rekao sam.
Ona je samo pogledala. I prvi put, nakon dugo vremena, rekla:
– Znaš, sine… nisi zakasnio. Još uvijek imam krila.
