Stajala sam pred oltarom, u najlepšoj haljini koju sam ikad nosila, dok su mi se ruke tresle od uzbuđenja. Bio je to najvažniji dan mog života – dan mog venčanja. Gosti su se smeškali, mladina strana porodice bila je tu… ali jedna stolica u poslednjem redu ostala je prazna.
Ta prazna stolica me bolela više nego što sam želela da priznam. Jer ona je pripadala mom ocu – čoveku kojeg nisam videla, niti čula, punih 25 godina.
A onda, dok su gosti ustajali, dok je muzika tiho svirala, desilo se nešto što nikada, ni u najluđim snovima, nisam očekivala.
On je ušao. Moj otac. Posle svih tih godina. I svi su se okrenuli da vide šta će se desiti.
Srce mi je ludo tuklo u grudima dok sam ga gledala kako stoji na vratima. Stariji, mršaviji, s nekoliko sijedih vlasi koje su se nazirale na sljepoočnicama. Lice mu je bilo izborano, ali oči… oči su bile iste. Oči koje sam pamtila iz djetinjstva, koje su mi nedostajale svakog rođendana, svake školske priredbe, svakog važnog trenutka kad sam ga zamišljala u publici.
Nisam znala da li da plačem, da vrisnem ili da potrčim prema njemu. Oči su mi se napunile suzama, a ruke su mi još jače zadrhtale. Majka me pogledala s kraja reda, a na njenom licu vidjela sam istu nevjericu koju sam i sama osjećala.
On je stajao tamo, kao da traži odobrenje da uđe. Kao da nije siguran smije li biti tu. U rukama je držao mali buket poljskog cvijeća – buket koji je izgledao skromno, ali iskreno. Buket koji je nosio cijelu težinu njegovog kajanja.
I dok su svi gledali u mene, čekajući moju reakciju, napravila sam korak naprijed. I onda još jedan. Dok sam išla prema njemu, osjećala sam kako mi se sjećanja vraćaju – njegov osmijeh dok me nosio na ramenima, njegov glas kad mi je pričao bajke, njegov zagrljaj koji sam mislila da sam zauvijek izgubila.
„Tata…“ prošaptala sam, glasom koji je jedva izlazio iz mene.
On je spustio pogled, oči su mu zasijale. „Znam da sam zakasnio“, rekao je promuklo. „Ali morao sam da dođem. Ako ikako mogu da popravim makar jedan trenutak…“
U tom trenutku, nisam više marila za goste, za ceremoniju, za pravila. Bacila sam se ocu u zagrljaj, jecajući kao dijete. Osjetila sam njegov drhtavi zagrljaj, osjećala sam kako mu srce ubrzano kuca – vjerovatno jednako snažno kao i moje.
Kad sam se odmakla, pogledala sam ga pravo u oči. „Ne znam kako ćemo ovo riješiti“, rekla sam iskreno. „Previše je godina prošlo. Ali hvala ti što si došao. Danas je najvažniji dan mog života… i sada si ovdje.“
On se nespretno nasmiješio, očigledno ne znajući gdje da stane, kako da se ponaša. Okrenula sam se prema svom budućem mužu, koji mi je pružio ruku, a u očima mu je bila samo toplina i razumijevanje. Gledala sam ga i znala – danas nisam dobila samo muža, danas sam možda vratila i oca.
Ceremonija se nastavila, ali za mene je sve bilo nekako maglovito, sanjivo. Svaki put kad bih pogledala prema zadnjem redu, vidjela bih njegovu siluetu, njegov pogrbljeni stas, njegove oči pune ponosa i tuge u isto vrijeme.
Kasnije, dok su gosti slavili, dok su pjesme odjekivale salom, dok su ljudi plesali i nazdravljali, ja sam sjela pored njega. Samo smo sjedili, ćutali, i gledali kako noć polako grli naše živote.
„Nisam zaslužio ovo“, rekao je tiho, „ali hvala ti što si mi dala šansu.“
Ja sam samo uzela njegovu ruku i rekla: „Tata, danas je početak. Ne kraj.“
I možda je tako i bilo. Možda je ovaj dan bio mnogo više od vjenčanja. Možda je bio trenutak kada sam naučila da čak i najdublje rane mogu da počnu da zarastaju – ako im damo priliku.
