Žena po imenu Milica radila je kao čistačica u velikoj firmi u centru grada. Njen rad bio je tih, gotovo neprimjetan za mnoge, ali od neprocjenjive važnosti za svakodnevni red i čistoću radnog mjesta.
Za svojih 35 godina na tom radnom mjestu, Milica je prošla kroz sve moguće promjene – nove kolege, nove uprave, promjene u tehnologiji, ali i promjene u ljudima. Nije se žalila. Nije se bunila. Jednostavno je radila svoj posao najbolje što može.
Njena rutina nije se mijenjala. Svako jutro dolazila je rano, prije nego što su ostali stigli. Krenula bi od kancelarija na prvom spratu, polako se probijajući prema vrhu zgrade, čisteći, brišući prašinu, usisavajući podove.
Nikada nije tražila pohvale. Nije joj bilo važno da je neko primijeti. Za nju je bilo važno da sve blista, da prostor diše urednošću i da svi imaju ugodno radno okruženje.
Ali njena dugogodišnja posvećenost nije uvijek naišla na razumijevanje. Neke od nadređenih, a naročito šefica, bile su zahtjevne, često nestrpljive i nerijetko čak i nepravedne prema njoj.
Nije bilo lako slušati opomene zbog sitnica, osjećati kako se njen trud uzima zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva.
Ipak, Milica je istrajala. Znala je da je njen posao važan, makar ga mnogi i ne primjećivali.
S dolaskom odlaska u penziju, osjećala je mješavinu radosti i tuge. Radost jer je napokon došlo vrijeme da odmori, da provede više vremena sa unucima i da se bavi stvarima koje je voljela.
Ali i tugu jer je ostavljala iza sebe život koji je bio njena svakodnevnica.
Njen posljednji dan rada bio je ispunjen tišinom i prisjećanjem. Pripremila je materijale za čišćenje koje je ostavljala koleginici koja će je zamijeniti.
Spakovala je svoje stvari, uzela ključ od ormarića i duboko udahnula.
No, prije nego što je otišla, odlučila je napisati pismo svojoj šefici.
Pismo nije bilo puno riječi, ali je bilo iskreno i direktno.
U njemu je iznijela kako je osjećala tokom godina rada – kako su joj bile teške nepravde i nepoštovanje.
Napisala je kako je radila sa srcem i dušom, ali kako nije uvijek bila tretirana onako kako zaslužuje.
Pismo je završila riječima zahvalnosti onima koji su je cijenili, ali i jasnim podsjetnikom da svaki čovjek, bez obzira na posao koji radi, zaslužuje poštovanje i dostojanstvo.
Kada je šefica pročitala pismo, ostala je zapanjena.
Nije očekivala da će tišina radnice sakriti toliko emocija i neizgovorenih riječi.
Milicina hrabrost da se oglasi na kraju svog radnog vijeka dirnula je mnoge zaposlene u firmi.
Počela je mala promjena – kolege su počele više pažnje obraćati jedni na druge, shvatajući koliko je važno cijeniti svakoga.
Milicina priča podsjeća nas da iza svakog posla stoji čovjek sa svojom sudbinom, svojim nadama i snovima.
I da nikada ne smijemo zaboraviti na važnost zahvalnosti i poštovanja.
Tako je jedna obična žena, obična čistačica, na kraju svog radnog vijeka dala lekciju svima – lekciju o dostojanstvu i hrabrosti.
