Ništa nisam planirala. To je bilo pitanje trenutka, trenutka kada su mi oči bile dovoljno jasne da prepoznam potrebu, trenutka kada nisam mogla da kažem “ne” toj tihoj unutrašnjoj potrebi koja mi nije dozvoljavala da se povučem. Jednog dana, spontano, stisnula sam dugme za brzinu i otišla po nju. Nisam je pitala da li želi. Zadržiš me u svojim rukama, mama, jer, ipak, ti si moj dom.
I tako je došla. S jednim koferom. Sa samo nekoliko stvari, koje su nosile duboko urezane uspomene, uspomene na njen život, na njene borbe i radosti. U koferu su bile tople hulahopke, one koje je nosila još kad je bila mlada, a sada su se na njoj činile nekako još manje. Papuče s izvezenim natpisom „Najbolja baka na svijetu“, poklon od moje djece, malih, zaluđenih prstića koji su je obožavali.
Tople haljine koje je nosila svake zime, preplićući sjećanja na stari stan, na zimske večeri kada smo svi sjedili zajedno, pričali, smijali se i gubili u detaljima života. I spavaćica. Možda i simbol nečeg dubljeg, možda to nije bila samo spavaćica, nego šapat prošlosti u kojem je još mogla biti ona mlada žena koja je nosila osmijeh na licu dok je koračala prema nekoj daljoj budućnosti. A jastučnica… Pitala sam je zašto baš ona. Samo se nasmiješila: „Ona je moja, i da, možda je malo starija, ali najbolje spavam s njom.“
Tako je, bez ceremonije, postala dio mog života. Bez pitanja. Tri sedmice prošle, a ona je postala dio mog svakodnevnog ritma. Ta stara djevojčica, koju sam nekada poznavala kao čvrstu, snažnu ženu, sada je, kao da je vrijeme vraćeno unazad, postala sitna, osjetljiva, ona koja viđa sve one male stvari koje sam nekada zaboravila.
Oči su joj postale poput onih malih prozora, kroz koje je mogla da vidi više nego što sam ja uspijevala da primijetim.
Svaki dan je bio poput nove stranice u knjizi koju nisam mogla da prestanem da čitam. Ujutro, odmah nakon što se probudimo, mama je tapkala svojim starim papučama po stanu. Ponekad je to izgledalo kao ples — ples koji nije imao nijednu pogrešnu notu.
„Vidi, pogledaj tu pticu“, kaže mi svakog jutra, kao da ptica koja je prošla kroz prozor nije ništa obično. I u njenom glasu je bilo nečega… čistog. Bez obzira na sve što je prošla, ona je imala taj dar da nađe ljepotu u svakom trenutku.
Nekada je stajala na pragu sobe, kao da je neko nevidljivo biće držalo na tom pragu snagu i svjetlost, pa je dizala nogu i prelazila je, kao da prelazi rijeku, most između prošlog i sadašnjeg, most između svijeta u kojem je nekada hodala i svijeta u kojem sada traži odgovore. Cijenila je svaki trenutak, svaki korak, kao da je bio sve što je imala.
Koračajući po stanu, ponekad se smijala. „Neko mi je pričao šale“, rekla je jednom. Niko nije bio tu, ali ja nisam smela da pitam. To je bio njen način da se nosi s nečim što je bilo previše za nju.
Onda su nastale tihe noći, noći u kojima sam osjećala da polako nestaje, da nestaje ona mama koju sam poznavala. „Jesi li sigurna da ti to treba?“ pitala sam je jednom, dok sam oblačila dekicu oko njenih ramena, vidjevši da joj se glas povukao. „Jesi li sigurna da ćeš se snaći?“
„Dijete moje, pa ti me vodiš. Ja ne znam, ali kad sam s tobom, imam mir.“
Bilo je dana kad je, umorna od svega, samo sjedila na staroj fotelji, posmatrajući kako pada kiša. Tišina u stanu nije bila neprijatna. Bila je to tišina koja je nosila sve one tihe riječi koje nismo izgovarale.
Mama mi je pričala o prošlim vremenima, o starim prijateljima i neostvarenim snovima. Ponekad su te priče bile poput talasa, povremeno su izlazile na površinu i nestajale ponovo, ostavljajući me s nekom tugom koju nisam mogla da objasnim.
Nekada sam je uhvatila kako priča sa zrakom, zrakom u kojem su, možda, bili svi oni koje je voljela. „Moj otac je bio ovde juče“, rekla je. „Bila sam s njim. Sjećaš se njegove ruke?“
I nije bilo riječi u mom srcu koje su se mogle uporediti s njenim tišinama. Kroz nju je prolazila cijela prošlost, sve boje koje je nosila, i iako se gubila, nikada nije potpuno nestajala. Tu je bila, s nama. Nikad nije bila potpuno odsutna. Samo smo je morali naučiti razumjeti.
Bilo je noći kad nije mogla da zaspi. Drhtala je od nečega što nije mogla da opiše, od straha kojeg nije mogla da podijeli. Držala sam je za ruku. Bilo je dana kad nije imala snage da ustane iz kreveta, pa sam joj donosila topli čaj i pričala joj o svemu, o deci, o životu. Nismo pričale o tome što dolazi. Nismo smjele.
Ali, to nije bila samo njena borba. To je bila i moja borba, borba da sve ovo bude normalno. Da budemo zajedno. Da se sjetimo kako je to kad nije bilo briga. Kad smo se smijale u tihim, starim sobama.
Jednog dana, dok smo sjedile na terasi i gledale zalazak sunca, mama je spustila ruke na koljena i šapnula: „Zauvijek je tu, samo ako ostanemo zajedno.“
I sada znam, sada osjećam, da zauvijek nije samo riječ koju izgovaramo. Zauvijek je osjećaj, trenutak, koji prolazi kroz nas i ostaje. Niko ne zna koliko traje, ali je dovoljno. Jer zauvijek je sada. U ovom trenutku.
