Prije nekoliko dana sam se našla u situaciji koja me duboko pogodila. Bila sam kod svoje bake, žene koja je već jako stara i sama živi u malom, starom selu. Nema nikoga ko bi joj pomogao u svakodnevnim poslovima, pa sam odlučila da joj donesem drva za ogrjev. Znam da nije lako, ali to je jedino što mogu da učinim za nju.
Dok sam unosila drva u malu kuću, nisam obraćala pažnju na prolaznike. Tog dana, slučajno, moj momak je prolazio pored bake i vidio me. Nisam ni znala da je tu.
Dvije sata kasnije zazvonio mi je telefon. Na drugoj strani je bio on, ali ton njegovog glasa nije bio ono što sam očekivala. Počeo je da govori hladno i strogo, da sam ga osramotila. Rekao je kako je on asistent na fakultetu i kako ne može podnijeti da ga ljudi vide sa djevojkom koja radi ovakve stvari. Njegove riječi su bile hladne, ispunjene razočaranjem i ljutnjom.
Zatim je dodao da želi da raskine sa mnom jer mu je važniji njegov ugled nego moja iskrena briga za porodicu. Rekao je da bi ga neko mogao vidjeti sa mnom i to bi uništilo njegovu reputaciju.
Srce mi je zadrhtalo, a oči su mi se napunile suzama. Tada sam shvatila koliko je njegovo shvatanje života površno i koliko malo cijeni ono što ja radim. Sve one noći kada sam brinula o baki, kada sam nosila drva, spremala joj hranu, bila tu za nju – to njemu ništa nije značilo.
U tom trenutku sam odlučila da ću poštovati sebe i svoje vrijednosti, čak i ako to znači da moram biti sama. Rekla sam mu:
“Volim svoju baku i neću se stidjeti pomoći onima koje volim. Ako ti to nije dovoljno i ako ti je važniji tvoj društveni status nego ja, onda je bolje da krenemo svako svojim putem.”
Nakon te riječi, stavila sam telefon i osjećala olakšanje, ali i tugu. Naučila sam važnu lekciju – prava ljubav ne mjeri se ugledom ili izgledom, već podrškom, poštovanjem i razumijevanjem.
Od tog dana znam da nisam sama i da su moji pravi ljudi oni koji cijene moju dobrotu i trud, a ne oni koji gledaju samo površinu.
