Olga Odanović (59) i Dragan Petrović Pele (55) su u braku i imaju sina i ćerku, Jakova i Lenku, a svoju ljubav ne eksponiraju u javnosti.
Njih dvoje upoznali su dok je ona radila na diplomskoj predstavi “Groblje automobila”, a uloge koje su dobili su upravo – muž i žena.
Glumica je jednom ispričala da je znala za Dragana, ali da ga pre prestave nije ni upoznala. Jedan dan promenio je sve.
“Jednog dana, u vreme kada smo već počeli sa generalnim probama, došla sam slučajno ranije na fakultet. U učionici je sedeo samo Pele i iz čista mira mi rekao: “Ja ću tebe da ženim”, ispričala je glumica.
“Iako mi je to tako mirno saopštio kao da je sve rešeno, bila sam u šoku i upitala ga da li je normalan jer se nismo ni poznavali kako treba. Tog dana me je ispratio do kuće, odlučan da svrati kod mene.
Ubeđivanja da ne živim sama i kako imam cimerku, nisu mi pomogla da ga odgovorim. Stanovala sam u iznajmljenom stanu u Zemunu. Bilo je veoma čudno. Dugo smo sedeli i pričali, a dva dana kasnije, uselio se kod mene i odmah smo počeli da živimo zajedno.
Kada sa ove distance pogledam na sve to, shvatam da je tako moralo da bude i da je sve ipak ispalo super”, rekla je glumica i dodala:
“Nekoliko godina kasnije odlučili smo da se venčamo. Bila je to ceremonija bez mnogo pompe na kojoj su pored nas bili prisutni samo kumovi. Nikada nisam volela velika venčanja, što je ostalo sve do danas. Najvažnije je što sam pored sebe imala pravog čoveka.”
BONUS TEKST:
Kako ljubav uvijek pobjeđuje – čak i kad izgleda kao da gubi
Ljubav nema uvijek glas. Ponekad šuti. Ne bori se dramom, ne razmeće se velikim gestovima. Ne mora uvijek pobijediti odmah – ali uvijek pobjeđuje na kraju. Jer ljubav nije prolazna emocija, to je snaga. I dok sve drugo može vremenom izblijedjeti, ljubav ostaje kao onaj posljednji, tihi odgovor kad sve drugo utihne.
U svijetu gdje se sve mjeri brzinom, površinom i dokazima, ljubav ne traži aplauz. Njoj nije cilj da se vidi, već da se osjeti. I zato često izgleda kao da gubi – jer ljubav ne viče, ne nameće se, ne igra igrice. A mi, navikli na buku, često prekasno shvatimo koliko je bila važna.
Ljubav pobjeđuje svaki put kad izabere oprost umjesto osvete. Kad zagrli umjesto da okrene leđa. Kad ostane čak i kad bi bilo lakše otići. Kad se bori, ne zato što mora, već zato što joj je stalo. Pobjeđuje i onda kad izgubi nekoga – jer onaj ko je volio iskreno, nikad zaista ne gubi. Jer nosi tu ljubav kao dokaz da je bio živ, da je osjećao, da je imao hrabrosti dati dio sebe.
Nije ljubav slabost. Nije topla riječ bez težine. Ljubav je odluka. Dosljedna, svakodnevna, svjesna. Ljubav je kad nekome čuvaš leđa i kad svi okrenu glavu. Kad izabereš da vjeruješ. Kad prepoznaš čovjeka iza pogrešaka.
I zato ljubav pobjeđuje. Jer je u osnovi svega što nas čini ljudima. Bez nje, ni uspjeh, ni novac, ni priznanja nemaju smisla. Ljubav daje vrijednost svemu. Bez nje, ostaje samo praznina.
Možda ne pobjeđuje uvijek prva. Možda bude ranjena, iznevjerena, zanemarena. Ali uvijek ustane. Jer ljubav nije samo osjećaj – to je snaga koja gradi, iscjeljuje, spaja, vraća vjeru u ono najbolje u nama.
Na kraju dana, ljubav uvijek pronađe svoj put. Možda drugačiji nego što smo zamislili, ali uvijek tačno onakav kakav nam treba.
