Jednog dana sam saznao za priču o jednom bogatašu iz našeg kraja koja me dugo nije ostavljala ravnodušnim. Taj čovjek je imao sve – veliku kuću, skupa kola, posao koji je donosio mnogo novca. Ali, i pored svega, nikada nije imao vremena za svoju majku. Majka je živjela sama u toj ogromnoj kući, okružena stvarima, ali bez prisustva sina i porodice.
S vremenom su mu odlučili da majku smjeste u starački dom, jer su svi rekli da će joj tamo biti bolje i da će je neko brinuti. I zaista, iako je bio svjestan koliko ga majka voli, njegov zauzet život nije joj dozvoljavao da joj bude blizu kao što bi trebalo.
Majka je, neočekivano, bolje podnosila život u domu nego u praznoj kući gdje su je ostavljali sama danima. Sin je povremeno dolazio, ali to su bile kratke posjete, prekratke da bi se osjećala voljeno. Sve dok jednog dana iz doma nije pozvao direktor i rekao mu: „Morate hitno doći, stanje vaše majke se pogoršalo.“
Ja zamišljam kako je tada osjećao, onaj strah koji obuzima čovjeka kad pomisli da bi mogao izgubiti nekoga koga je, usprkos svemu, volio. Sin je odmah otišao, nestrpljiv i sa tugom u očima. Kada je stigao, zatekao je majku u krevetu, ali još je mogla govoriti. Glas joj je bio slab, ali oči su bile bistre i pune ljubavi.
On je pogledao majku i upitao je tiho: „Majko, da li želiš nešto? Šta god da je, reci mi sada.“
A ona je, smireno i s ljubavlju, odgovorila: „Da, sine. Želim da znaš da te volim bez obzira na sve. Ali želim i da naučiš nešto važno – život nije samo u bogatstvu i imetku. Život su ljudi oko nas, ljubav, pažnja i vrijeme koje poklanjamo jedni drugima.“
Taj odgovor je za njega bio kao grom iz vedra neba. Shvatio je koliko je pogriješio što nije bio uz majku kad mu je najviše trebala. Poželio je da može vratiti vrijeme i biti bolji sin, da joj pruži ono što novac nikada nije mogao kupiti – svoje prisustvo i ljubav.
Majka mu je, posljednjim snagama, rekla da nije ljuta, da želi da živi u njegovom srcu i da zna da se može promijeniti. Te riječi su mu otvorile oči i promijenile pogled na život.
Od tada, on je počeo više vremena provoditi sa svojom porodicom, s prijateljima, s onima koje voli. Naučio je da pravo bogatstvo nije u stvarima, već u odnosima i trenucima koje dijelimo sa drugima.
Priča o tom bogatašu i njegovoj majci me naučila da nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo ljude koji nas vole, jer novac i uspjeh nisu dovoljni da nas isprave i napune onim što je zaista važno.
