Nikada nisam rekao svojoj djeci čime se tačno bavim. Nisam želio da ih bude sramota mene, jer posao kojim se bavim nije ono o čemu mnogi ljudi pričaju sa ponosom. Kad me najmlađa kćerka jednom upitala šta radim, rekao sam joj da sam samo radnik. Tako je bilo lakše i za mene i za njih.
Prije nego što bih dolazio kući, kupao sam se u javnim kupatilima. Nisam želio da me moja djeca vide u stanju u kakvom jesam poslije napornog dana. Htio sam da ih zaštitim od stvarnosti mog posla, da ne bi saznale kojim se točno poslom bavim. To nije bila sramota za mene, ali znao sam da svijet često gleda drugačije.
Cijeli život sam radio s jednim ciljem — da moju djecu školujem i pružim im priliku da budu bolji od mene. Želio sam da mogu stati ispred drugih sa ponosom i da ih niko nikada ne omalovažava zbog roditelja. Svaki dan gledao sam kako ljudi ponižavaju mene zbog posla, i nisam želio da moje kćerke prođu kroz isto.
Svaku marku koju sam zaradio ulagao sam u njihovo obrazovanje. Nikada nisam kupio novu majicu za sebe, ni obuću, ni nešto što bih možda želio. Umjesto toga, kupovao sam im knjige, školski pribor, časove dodatne nastave. Htio sam samo jedno — da me poštuju, da imaju samopouzdanje i da nikada ne pomisle da su manje vrijedne.
Bio sam ponosan na njih svaki put kad bih čuo da su postigle dobre ocjene, ili da su se izborile s nekim izazovom. Ali ponekad bih se zapitao da li sam im ikada dovoljno blizu, da li sam im možda bio previše hladan ili udaljen. Sve sam radio za njihovu budućnost, ali nisam znao da li sam ih u tom trudu i volio na pravi način.
Kad bih došao kući, umoran i prljav od posla, nastojao sam da ne pokazujem svoje brige. Nisam htio da vide kako sam iscrpljen ili obeshrabren. Moja najmlađa kćerka često bi mi prišla i pitala: “Tata, jesi li umoran?” i ja bih samo rekao: “Ne, samo malo zauzet.” Želio sam da budu sigurne da ću uvijek biti tu za njih.
Sjećam se jedne hladne zimske večeri kada sam ostao bez posla na neko vrijeme. Nije bilo lako ni meni ni njima. Nisam znao kako ću platiti račune, a kamoli školu za njih. Ali nisam htio da one to znaju. Svaku večer bih sjedio sam i razmišljao kako da izvučem porodicu iz tog problema.
Ipak, nisam odustajao. Radio sam dodatne poslove, noćne smjene, sve što je trebalo da imam za njih. Nisam želio da izgube ono što sam za njih gradio. Bilo je trenutaka kada sam mislio da neću izdržati, ali sjećanje na njihova lica davalo mi je snagu da nastavim dalje.
Vremenom su moje kćerke odrasle i počele da shvataju koliko sam se žrtvovao za njih. Prije nekoliko godina, jedna od njih mi je rekla: “Tata, sada razumijemo zašto si radio tako teško. Hvala ti.” Te riječi su mi bile kao lijek za sve one teške godine.
Nisam želio da moja djeca završe kao ja — umorni, bez nade i bez mogućnosti. Htio sam da imaju snove i da ih slijede. Zbog toga sam uvijek bio spreman da se odreknem nečeg svog da bi njima bilo bolje.
Uvijek sam im govorio da budu ponosne na sebe i na svoje sposobnosti, a ne na to što imaju ili odakle dolaze. Sjećam se kako su se često osjećale manje vrijedno zbog drugih koji su ih gledali sa visine zbog mog posla.
Ali naučio sam da je prava vrijednost u čovjeku, ne u njegovom zanimanju ili novcu. Sada kada gledam svoje kćerke kako uspijevaju u životu, osjećam da sam uspio. Sve one godine skrivanja i žrtvovanja nisu bile uzalud.
Još uvijek ponekad razmišljam o onim danima kada sam se kupao u javnim kupatilima da se sakrijem od njih. Ali sada, kada one postaju samostalne i uspješne žene, znam da sam učinio pravu stvar.
Zahvalan sam što su me poštovale i voljele bez obzira na sve. Iako im nisam uvijek pričao istinu, moja ljubav prema njima nikada nije bila upitna.
Sada se trudim da budem uz njih, da ih slušam i podržavam na način na koji sam ranije mislio da ne smijem. Naučio sam da je iskrenost i bliskost jednako važna kao i podrška kroz materijalne stvari.
Možda sam napravio greške, ali sve sam radio iz ljubavi. I vjerujem da su one to osjetile.
Kad pogledam unazad, vidim koliko je život bio težak, ali i koliko smo svi zajedno uspjeli. To je moja najveća sreća.
I dok sjedim s njima danas, ponosan sam na svaki njihov korak, na svaku njihovu pobjedu, jer znam koliko smo zajedno prošli.
Naučio sam da je prava snaga u obitelji i u ljubavi koju jedni drugima pružamo, bez obzira na okolnosti.
