Jučer sam išla u obližnju prodavnicu da kupim nekoliko sitnica za večeru. Bila je to obično poslijepodne, bez nekih posebnih događaja. Međutim, dok sam šetala između polica, začula sam glasan tresak koji je odjeknuo kroz prostoriju.
Srce mi je poskočilo od iznenađenja, a znatiželja i zabrinutost natjerale su me da požurim prema zvuku. Ugledala sam nekoliko ljudi koji su šaptali među sobom i pogledavali prema kraju susjednog prolaza, očito zbunjeni i pomalo uznemireni.
Kad sam prošla tim pravcem, ugledala sam stariju ženu kako kleči na podu, uz policu iz koje je pala hrpa staklenki i bočica. Mnoge su se razbile, razlijevajući sadržaj po podu, a žena je posramljeno pokušavala da pokupi krhotine.
Atmosfera je bila nelagodna – većina ljudi je samo stajala i posmatrala, kao da je nevidljiva. Niko nije priskočio da pomogne, a ja sam osjetila kako mi srce steže tuga zbog nje.
Bez razmišljanja, spustila sam se pored nje i rekla joj tiho: „Ne brinite se, svi pravimo greške. Hajde da zajedno pospremimo.“
Počele smo zajedno da skupljamo komade stakla i polomljenih predmeta. Govorila mi je kako se osjeća jadno i koliko se plaši da će je neko optužiti ili čak izbaciti iz prodavnice.
Dok smo radile, pitala sam je o njenom danu, iako je bila malo sramežljiva, otvorila se malo više. Rekla mi je da živi sama i da nije imala sreće tog dana – bila je malo nespretna i samo je željela da obavi kupovinu što prije.
Za to vrijeme, ljudi su i dalje prolazili kraj nas, neki bi pogledali i brzo nastavili dalje, izbjegavajući da se uključe.
Nakon otprilike minutu, prišao nam je direktor prodavnice. Izgledao je ozbiljno, ali kad je ugledao šta radimo, njegov izraz se promijenio.
„Hvala vam što ste pomogli,“ rekao je i okrenuo se prema starici. „Ne brinite, takve stvari se dešavaju. Važno je da ste dobro. Nećemo vas ni za šta kriviti.“
Žena se malo opustila i nasmiješila kroz suze zahvalnosti.
Direktor je potom obavijestio osoblje da donesu nove zalihe i pomogne u čišćenju.
Dok smo čekale da sve bude očišćeno, pričala sam sa staricom o malim stvarima u životu, o tome kako svi imamo teške dane i kako ponekad jedan mali gest dobrote može promijeniti čitav tok nečijeg dana.
Kada je situacija završila, starica mi je zahvalila na pomoći i toplim riječima.
Otišla sam sa osjećajem da smo zajedno učinile nešto važno, da nije bilo lako stati i pomoći nepoznatoj osobi, ali da je upravo to vrijednost koju trebamo čuvati.
Sljedeći put kad odete u prodavnicu ili bilo gdje drugdje, sjetite se ove priče – možda će vam se pružiti prilika da nekome budete svjetlo u tami.
I na kraju, tišina promatrača može biti teža od bilo kakve nespretnosti ili greške koju napravimo.
