Kada se Hana udala za Amara, osjećala je da počinje novo poglavlje života. Bila je mlada, puna nade, i vjerovala da će brak donijeti mir, ljubav i zajedništvo. No, već u prvim danima braka susrela se s neočekivanim izazovom — život pod istim krovom sa svekrvom.
Amarova majka, gospođa Zehra, bila je žena snažnog karaktera, naviknuta da se u kući sve radi po njenim pravilima. Hana, s druge strane, bila je tiha, ali odlučna. Navikla je da u njenom roditeljskom domu vlada poštovanje i toplina, a sada se osjećala kao gost u vlastitom domu.
U početku je Hana pokušavala biti ljubazna, udovoljavala je svekrvinim zahtjevima, slušala njene priče, kuhala po njenim receptima, čak i nosila odjeću koju joj je predlagala. Međutim, koliko god se trudila, kritike nisu prestajale.
„Tako se ne reže luk!“, „Zašto pereš veš na toj temperaturi?“, „Nisi naučila kako se postavlja sto?“ — bile su svakodnevne rečenice koje je Hana morala slušati.
Vrijeme je prolazilo, a napetost je rasla. Amar, često zauzet poslom, nije primjećivao koliko njegova majka utiče na Hanino raspoloženje. Hana je sve rjeđe imala osmijeh na licu. U njoj se nakupljao bijes, tuga i osjećaj bespomoćnosti.
Jednog dana, kada više nije mogla izdržati, otišla je do čovjeka kojeg su mnogi u njenom rodnom kraju cijenili — starog travara Halima, prijatelja njenog oca. Bio je poznat po znanju o biljkama, ali i mudrosti.
Sjela je nasuprot njega i otvorila dušu. Ispričala mu sve — svaku uvredu, svaku suzu, svaku neprospavanu noć. A onda, gotovo šapatom, rekla: „Halime, dajte mi nešto da je se riješim. Zauvijek. Ne mogu više.“
Halima je njena rečenica zatekla, ali nije odmah reagovao. Samo ju je posmatrao neko vrijeme, pa tiho rekao: „Ako želiš da je ukloniš, mogu ti pomoći. Ali moraš me pažljivo slušati i slijediti upute bez izuzetka.“
Hana je odmah pristala.
Halim je otišao u svoju ostavu i vratio se sa malom kutijom. „Ovdje je mješavina ljekovitih biljaka“, rekao je. „Ona neće ubiti nikoga. Ali djeluje polako. Trebat će nekoliko sedmica da sve krene.“
„Ali“, dodao je, „dok koristiš ovaj ‘lijek’, moraš se ponašati kao da je voliš. Svaki dan ćeš je pozdraviti s osmijehom, razgovarati s njom, pomagati joj, spremati joj omiljena jela. Ne smiješ pokazati ljutnju, inače ništa neće djelovati.“
Hana je klimnula. U njenoj glavi je to imalo smisla — ako se svekrva opusti, možda će i otrov djelovati brže.
Sljedećih dana, Hana je promijenila pristup. Počela je ustajati ranije kako bi svekrvi skuhala kafu. Nije komentarisala njene riječi. Umjesto toga, slušala je, klimala glavom i čak joj kupila omiljeni slatkiš.
Zehra je isprva bila zbunjena. Očekivala je otpor, ljutnju, prepirke. No sada je pred sobom imala snahu koja je pokazivala poštovanje, pažnju i toplinu.
Sedmice su prolazile, a atmosfera u kući se počela mijenjati. Zehra je postajala mekša, manje kritična. Jednog dana je rekla: „Znaš, nisi ti tako loša kako sam mislila.“
Hana se nasmijala, ali u sebi je osjećala nešto drugo — više nije htjela da Zehra nestane. Počela ju je viđati drugačije. Iza strogog lica krila se žena koja je sve izgubila osim svog sina. Strah da će izgubiti i njega činio ju je oštrom, nepristupačnom.
Nakon tri mjeseca, Hana se ponovo uputila Halimu. Sjela je i rekla: „Halime, došla sam da vas zamolim da mi date nešto da zaustavim djelovanje onog prvog. Ja je više ne želim izgubiti.“
Halim se nasmijao. Pogledao ju je toplim očima i rekao: „Dijete, nisi joj dala otrov. Dao sam ti čaj za opuštanje i ljubičicu za miris. Ono što si ti njoj dala bila si ti sama — tvoja promjena.“
Hana je ostala zatečena. I tada je shvatila — najveća moć nije u biljkama ni otrovu, već u načinu na koji gledamo druge ljude.
Tog dana, vratila se kući lagana kao pero. Zehra ju je dočekala u kuhinji, a Hana je zagrlila prvi put — iskreno, bez trunke mržnje. I baš tada, po prvi put, osjećala se kao da je stvarno kod kuće.
