Kada se odlučila na usvajanje djece, Jelena iz Novog Sada nije ni slutila da će njen život uskoro postati priča koja će se prepričavati i godinama kasnije. Imala je srce veće od svijeta i ogromnu želju da pruži ljubav onima kojima je ona najpotrebnija. Nije mogla imati svoju djecu, ali je vjerovala da majčinstvo nije samo biološka veza, već ono što nosimo u duši.
U narednih pet godina usvojila je troje djece. Svako od njih je došlo iz različite sredine, različitih krajeva Srbije. Najstariji dječak, Marko, imao je šest godina kada ga je prvi put zagrlila. Srednje dijete, djevojčica Milica, stigla je iz drugog doma, a najmlađi, mali Vuk, bio je beba ostavljena u bolnici. Troje potpuno različitih sudbina spojeni pod jednim krovom.
Njihova svakodnevica bila je ispunjena igrom, smijehom, povremenim dječijim nestašlucima, ali i ogromnom količinom ljubavi. Jelena je bila zahvalna svakog dana što je imala priliku da bude njihova majka. Nikada nije osjećala potrebu da zna više o njihovoj prošlosti – sve dok jednog dana nije pročitala članak o DNK genealogiji.
Naime, u tekstu je pisalo kako DNK testovi mogu pomoći u otkrivanju porijekla, zdravstvenih predispozicija, pa čak i moguće rodbinske veze među ljudima za koje se misli da nisu povezani. Jelena je pomislila kako bi to mogla biti zanimljiva uspomena za djecu kada odrastu. Nije ni slutila da će taj test iz korijena promijeniti njen pogled na porodicu.
Naravno, sve je uradila uz diskreciju i uz konsultacije sa pravnicima i stručnjacima, jer se radi o osjetljivom pitanju. Poslala je uzorke u renomiranu laboratoriju i čekala rezultate s pomiješanim emocijama – uzbuđena, ali i svjesna da će možda otvoriti vrata koja se ne mogu zatvoriti.
Rezultati su stigli tri sedmice kasnije. Otvorila je mejl i počela da čita. Prva stranica bila je obična – podaci o porijeklu, procenat balkanske genetike, uobičajene informacije. A onda je došla tabela pod nazivom „Moguće rodbinske veze među testiranim osobama“.
Tu je stajalo nešto što joj nije imalo smisla – sva troje djece imalo je više od 99% DNK podudarnosti kao biološka braća i sestre. Jelena je zastala. Mislila je da se radi o grešci. Nije bilo moguće da je usvojila troje biološke djece, iz različitih domova, različitih krajeva, različitih godina.
Odmah je pozvala laboratoriju. Nakon dodatne verifikacije, potvrdili su joj – djeca su rođena od iste majke i istog oca. Biološki brat i dvije sestre. Slučaj koji je gotovo nemoguć, jer su djeca prošla kroz različite sisteme socijalne zaštite i nikada nisu bila označena kao porodica.
Jelena nije mogla da vjeruje. Sve je bilo čudno – sistem nikada nije uspio da poveže njihove dosijee, jer su ih roditelji napustili u različitim okolnostima, u različitim godinama i čak pod različitim imenima. Ipak, sudbina ih je, na krajnje neobjašnjiv način, spojila upravo kod nje.
Nije znala kako da saopšti djeci. Čekala je nekoliko dana, razmišljala, savjetovala se sa psihologom, a onda ih je okupila i ispričala sve – polako, pažljivo, uz mnogo zagrljaja i suza. Djeca su bila zatečena, ali i sretna. Nisu to doživjeli kao šok, već kao čudo.
Najviše je reagovao Marko, koji je uvijek pokazivao zaštitnički odnos prema mlađima. Kad je saznao da su to zapravo njegov brat i sestra, počeo je da plače. Rekao je: „Zato sam ih uvijek osjećao kao svoje.“ Jelena tada nije mogla zadržati suze.
Sve što je dotad bila ljubav koju je ona stvorila, sada je imala i biološku dimenziju. Bilo je to kao da je sudbina sama odigrala svoje karte, a ona je bila most između troje djece koje je život razdvojio, ali ljubav ponovo spojila.
Danas, nekoliko godina kasnije, njihova priča je jedna od rijetkih sa sretnim krajem. Djeca su odrasla, zdrava, uspješna, vezana jedno za drugo više nego ikada. Jelena kaže da joj DNK test nije promijenio ljubav prema njima, ali joj je dao odgovor na pitanje koje nije ni znala da postoji.
I da – i dalje vjeruje da prava porodica nije u genima, već u srcu. Ali sada zna da ponekad srce i geni idu ruku pod ruku.
Oni koji su ih poznavali, uvijek su govorili da liče. Jelena je to smatrala slučajnošću. Ali život, kako kaže, ne zna za slučajnosti. Samo za puteve koji su unaprijed napisani – a njoj je pripao onaj najposebniji.
Nakon svega, Jelena je odlučila da se više nikada ne plaši istine. Jer ponekad istina zna da bude ljepša i od najljepše bajke.
