data-nosnippet>
Imam 67 godina. U penziji sam, udovica već šest godina. Moj dom, koji je nekada bio ispunjen smijehom, ručkom za četvoro i mirisom sveže kafe, sada je tih. Djeca su odrasla, otišla svojim putem, što je prirodno, normalno, očekivano. Ali, to ne znači da mi nije teško.
Sve je postalo posebno teško kad sam doživjela lakši pad. Slomila sam zglob i neko vrijeme nisam mogla da se sama brinem o sebi. Tada sam, pomalo sa strahom, odlučila da pozovem kćerku i sina. Ispričala sam im sve – da mi je teško, da mi treba pomoć, da bih voljela da budem bliže njima, možda čak i da se preselim.
Nastala je tišina. Onda su uslijedila opravdanja – djeca, posao, mali stan, stres. Niko nije bio neugodan, niko nije bio grub, ali rečeno je ono najgore: “Ne možemo, mama.” Iako su to rekli mirno, u meni se nešto prelomilo.
Osjećala sam se odbačeno. Odrasla sam ih s ljubavlju, bez prigovora, bez traženja išta zauzvrat. Sve sam im dala. I sad, kad meni nešto treba – ne mogu, ne stignu, nemaju mjesta.
U očaju sam potražila pomoć. Nije mi bilo lako priznati da mi je teško, ali zakazala sam razgovor s psihologom. Stariji gospodin, blagih očiju, saslušao me je bez prekidanja. Rekla sam mu sve – kako sam se osjećala beskorisno, suvišno, neželjeno. I onda mi je postavio pitanje koje nisam očekivala:
“A šta ste vi sebi dužni, a ne drugima?”
Zbunila sam se. Oduvijek sam se trudila da budem dobra majka, brižna supruga, podrška svima. On je klimnuo glavom i rekao:
“To je divno. Ali došao je trenutak kada je red da budete tu – za sebe. Djeca vas nisu odbacila. Oni sada žive svoje živote, baš kao što ste vi živjeli svoj kad ste bili njihova godina. Ako vi sada očekujete da oni budu centar vašeg svijeta, vi ste svoj svijet već predali. Vrijeme je da ga povratite.”
U tišini sam ga gledala.
“Zamislite,” rekao je, “da je ovo vaš novi početak. Ne kraj. Početak. Šta biste uradili da znate da imate još deset godina punih mogućnosti? Gdje biste otišli? Koga biste upoznali? Šta biste radili svakog dana, a da to nema veze s vašom djecom?”
To me pogodilo.
Tog dana sam shvatila da sam veći dio sebe vezala za majčinstvo. A zaboravila da postojim i mimo te uloge.
Polako sam počela da se mijenjam. Prvo sam promijenila raspored u stanu, izbacila stvari koje me podsjećaju na dane kad sam samo čekala pozive i poruke. Kupila sam biljke, uključila se u lokalni klub penzionera, upoznala žene koje su prošle isto. Počela sam da šetam, da učim italijanski (da, sa 67!), čak sam se prijavila na radionicu izrade keramike.
Djeca su primijetila promjenu. Počeli su češće da me zovu, ne zato što sam im tražila, nego jer su osjetili da više nisam ona koja sjedi i čeka. Postala sam zanimljiva. Imala sam teme, doživljaje, planove. I, najvažnije, nisam ih pritiskala.
Naučila sam da ljubav ne znači posjedovanje. Da suzama ne gradimo bliskost. Da pravo da tražimo ne dolazi samo iz prošlosti, već i iz sadašnjosti – a u njoj moramo biti aktivni.
Danas više ne želim da se preselim kod njih. Želim da ih volim izdaleka, da ih podržavam kad me trebaju, ali i da imam svoj život.
Savjet koji sam tada dobila bio je zlata vrijedan:
“Kada vas drugi odbiju, to je možda poziv da konačno prigrlite sebe.”
I da dodam još nešto – nijedna žena, u bilo kojoj dobi, ne treba da čeka dozvolu da živi punim plućima. Naročito ne majka koja je već sve dala. Sada je red na nju.
