Prije deset godina, moji roditelji su se razveli. Bio sam još dijete, nedovoljno svjestan svega što se dešavalo oko mene. Moj otac, Marko, bio je imućan i uticajan čovjek, s mnogo poznanstava i još više moći. Sud je odlučio da ostanem s njim, a majku sam viđao sve rjeđe, dok nije potpuno nestala iz mog svakodnevnog života.
Otac se ubrzo oženio jednom ženom, Sanjom. Donijela je sa sobom sina iz prvog braka, Nikolu, koji je ubrzo postao moj „brat“. Iskreno, prihvatio sam ih kao porodicu. Nisam oskudijevao ni u čemu – imao sam najbolju garderobu, privatne časove, putovanja, sve što bi jedno dijete moglo poželjeti. Bio sam zadovoljan, možda i previše siguran u to da imam sve.
Godinama nisam ni pomislio na svoju majku. Bila je negdje daleko, u sjećanjima koja sam pažljivo sklanjao u stranu. Sve do prije nekoliko dana.
Šetao sam sa društvom kroz centar grada. Bio je lijep dan, ulični svirači, miris hrane, galama… A onda, kod jednog ugla, kraj male pokretne kolice s kokicama, stajala je starija žena. Oči su mi je odmah uhvatile – bilo je nešto poznato u tom stavu, u pogledu, u pokretima ruku dok je pakovala vrećice.
Približili smo se, a ona je podigla pogled.
Zastao sam.
Bio je to pogled koji sam znao. Tople, umorne oči koje su gledale direktno u mene, s mješavinom tuge i nade. Osmijeh joj je bio blag, kao da je dugo vježbala kako će se nasmijati kad me vidi. Pošla je korak prema meni, kao da želi da nešto kaže, da me zagrli, da me pita – „Sine, kako si?“
A ja sam…
Spustio pogled.
Okrenuo se.
I prošao pored nje kao da je ne poznajem.
Nisam znao zašto sam to uradio. Možda sam se prepao reakcije prijatelja. Možda sam želio da zaštitim sliku svijeta koji sam gradio godinama. Možda… možda sam bio kukavica.
Cijelu noć nisam mogao zaspati.
U glavi mi se vrtio isti prizor – žena sa skromnim kolicima, osmijeh koji je umirao prije nego što se rodio, pogled koji me tražio dok sam ja nestajao u gomili.
To je bila moja majka.
Žena koja me nosila, budila noću, hranila kad sam bio beba, čitala mi bajke, čuvala me od svega… sve dok joj nisu uzeli pravo da bude uz mene. I sada, kad me konačno srela, kada se možda nadala da ćemo makar razmijeniti jednu riječ… ja sam je odbio.
Nije me bilo sram nje.
Sramio sam se sebe.
Sutra idem na trg. Nadam se da će biti tamo. I neću više spustiti pogled.
Ako bude imala snage da me pogleda opet, reći ću joj:
– Mama, izvini. Prekasno sam te prepoznao, ali nikad nije kasno da te opet zagrlim.
