Tunjevina spada među najčešće konzumirane konzerve ribe u domaćinstvima širom svijeta. Brza za pripremu, ukusna i bogata proteinima – naizgled savršen izbor. Međutim, u posljednje vrijeme sve više stručnjaka i potrošača počinje da postavlja ozbiljna pitanja o njenom porijeklu, kvaliteti, pa čak i zdravstvenoj ispravnosti. I jedno malo slovo ili simbol na poklopcu konzerve, koji mnogi ni ne primijete, može vam otkriti više nego što mislite.
Postoji oznaka koju nose pojedine konzerve tunjevine, a tiče se mjesta ulova ribe. Iako su zakoni o deklarisanju postali strožiji, mnogi proizvođači i dalje koriste šifre i nejasne simbole koji potrošače ostavljaju zbunjenima. Međutim, oni koji znaju čitati te kodove mogu prepoznati da li riba dolazi iz mora koja su bila izložena zagađenju, uključujući i radioaktivno zračenje.
Naime, nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi 2011. godine, veliki dio Tihog okeana je bio kontaminiran radioaktivnim izotopima. Iako se tvrdi da su koncentracije u ribama “unutar dozvoljenih granica”, to ne znači da su bez rizika. Pojedine kompanije, zbog niskih troškova ulova u tom regionu, nastavljaju da love upravo u tim vodama.
Simboli kao što su „FAO 61“ ili slični mogu označavati regiju Tihog okeana koja obuhvata područje blizu Japana. Ako na konzervi vidite takvu oznaku, važno je znati da je to FAO kod za područje koje uključuje vode pogođene Fukushiminom havarijom. Ovo ne znači automatski da je riba štetna – ali ukazuje na povećan rizik i upitnu etičku praksu ulova.
Mnogi potrošači jednostavno gledaju rok trajanja, cijenu i možda količinu proteina na deklaraciji. Ipak, ono što bi zapravo trebalo da vas zanima jeste zemlja porijekla, područje ulova i način na koji je riba konzervirana. Nekvalitetno ulje, visok sadržaj soli i nedostatak transparentnosti samo su dodatni razlozi za oprez.
Problem je i što neke kompanije kupuju ribu u rinfuzi, a zatim je pakuju pod vlastitim brendom u drugim zemljama. To dodatno zamagljuje porijeklo proizvoda. Kada pročitate „Made in EU“, to ne znači da je riba ulovljena u Evropi, već da je tamo samo konzervisana.
Ako se pitate kako potrošač može da se zaštiti, odgovor nije jednostavan. Ali prvi korak je informisanost. Naučite da prepoznate FAO kodove i informišite se šta oni znače. Ako često jedete konzervisanu tunjevinu, imajte na umu da prekomjerna konzumacija može dovesti i do akumulacije teških metala poput žive, koji je prisutan čak i u zdravim oceanima, a kamoli u zagađenim.
Još jedan detalj na koji treba obratiti pažnju je oznaka „dolphin safe“ ili „sustainable fishing“. Iako to na prvi pogled izgleda kao ekološka i bezbjedna opcija, ne garantuje uvijek kvalitet mesa niti odsustvo kontaminanata. Te oznake se više tiču metode ribolova nego same bezbjednosti ribe za ishranu.
Zabrinjavajuće je i to što mnoge zemlje ne vrše redovne kontrole na prisustvo radioaktivnih elemenata u konzerviranoj ribi. Potrošač se u tom slučaju mora osloniti na sopstvenu procjenu i izbjeći proizvode s nejasnim deklaracijama.
Zdrava ishrana podrazumijeva i odgovoran izbor namirnica. Umjesto da nas vodi samo cijena ili ambalaža, trebalo bi da nas vodi znanje. Iako je tunjevina odličan izvor omega-3 masnih kiselina i proteina, nije svejedno odakle dolazi i kako je obrađena.
Na kraju, važno je da imamo pravo da znamo šta jedemo. Ako već plaćamo za proizvod, imamo pravo da zahtijevamo potpunu transparentnost. I dok se čekaju ozbiljnije regulative, jedini štit nam je – pažljivo čitanje deklaracije i izbjegavanje sumnjivih oznaka.