data-nosnippet>
Muž je izbacio ženu zbog izgleda bebe, a deset godina kasnije saznao je šokantnu istinu.Dejvid je bio siguran da mu je život pod kontrolom sve dok nije ugledao svoju novorođenu kćerku Anu. Tamna kosa, maslinasta koža – ništa mu nije ličilo na njega ili Emiliju.
„Čije je ovo dijete?“ šapnuo je kroz zube u bolničkoj sobi.Emilija je zaplakala. „Naša je, Dejvide! Kako možeš to da kažeš?“Ali on joj nije vjerovao. Ubrzo je podnio zahtjev za razvod i ostavio Emiliju da sama odgaja bebu.
Godine su prolazile, a Dejvid nije ni pokušao da vidi Anu. Ali duboko u sebi, sumnja je tinjala – šta ako je pogriješio?Deset godina kasnije, jedan neočekivani poziv natjerao ga je da preispita sve što je mislio da zna.
Poziv je došao iz škole. Direktor ga je zamolio da dođe na razgovor jer je Ana imala zdravstveni problem koji je zahtijevao genetsko testiranje. Dejvid je u prvi mah htio da odbije, ali nešto ga je zaustavilo.
U laboratoriji mu je ponuđeno da uradi test kako bi pomogao u pronalasku odgovarajuće terapije. „Možemo vam odmah javiti rezultate očinstva,“ rekla je tehničarka.
Dejvid je osjetio kako mu se srce penje u grlo. Potpisao je papire. Rezultati su stigli nekoliko dana kasnije – on je bio Ani biološki otac.Sjeo je na stolicu i zakopao lice u dlanove. Sjećanja su ga progonila – Emilijin plač, njen odlazak iz kuće, Ana koju nikada nije držao u naručju.
Odmah je nazvao Emiliju. Njena tišina s druge strane bila je teža od bilo kakvih riječi. „Znao sam da ćeš jednom shvatiti,“ rekla je tiho.„Emilija, pogriješio sam,“ priznao je. „Bio sam slijep i glup. Samo želim priliku da je upoznam.“
Poslije nekoliko nedjelja, Emilija je pristala. Sastali su se u parku. Ana je došla sa svojom torbom i knjigom u rukama.„Zdravo, Ana,“ rekao je tiho. Ona ga je pogledala, radoznala, ali oprezna. „Ja sam tvoj tata.“
Nekoliko minuta su ćutali, a onda je Ana prišla i upitala: „Hoćeš li me naučiti da vozim bicikl?“Dejvidove oči su se napunile suzama. „Naravno,“ odgovorio je.Od tog dana, Dejvid je počeo da nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Vodio je Anu u školu, pomagao joj oko zadaće i bio uz nju na prvoj utakmici.
Njegovi roditelji su u početku ćutali, ali kada su vidjeli koliko Ana liči na njega, njihova lica su problijedjela.Dejvid se izvinio Emiliji pred cijelom porodicom. „Trebao sam da vjerujem u tebe,“ rekao je. „Uništio sam nas zbog svojih sumnji.“
Emilija je klimnula glavom. „Možda je kasno za nas,“ rekla je, „ali nije kasno za tebe i Anu.“Godinu dana kasnije, Ana je proslavljala jedanaesti rođendan. Ovaj put, Dejvid je bio tu, držao tortu i slavio uz nju.Iako nije mogao da vrati prošlost, znao je da mu je pružena druga šansa – i nije imao namjeru da je prokocka.
