data-nosnippet>
Mama je nestala tokom obične kupovine, a više od decenije kasnije porodica je saznala zašto.Bilo je mirno aprilsko jutro 2009. godine kada je Dženifer Miler poljubila svoju djecu i otišla po namirnice. Rekla je mužu Dejvidu da će se vratiti za sat vremena. Nikada nije došla kući.
Njeno auto pronađeno je na parkingu – ključevi su bili unutra, lista za kupovinu na sjedištu. Nije bilo tragova borbe, ni ikakvih naznaka šta se dogodilo.Policija i volonteri pretražili su cijeli grad, šume i staze, ali Dženifer je nestala kao da je zemlja progutala.
Godine su prolazile, djeca su odrasla, a stolica za večerom ostajala je prazna.Četrnaest godina kasnije, telefon je zazvonio – penzionisani detektiv imao je informaciju koja će promijeniti sve što su mislili da znaju.
Dejvid je sjedio na ivici kauča kada je čuo riječi penzionisanog detektiva. „Našli smo nešto novo,“ rekao je glas sa druge strane. „Stara kutija dokaza je pogrešno arhivirana. Unutra je bio snimak iz obližnje benzinske pumpe – iz iste noći kada je vaša žena nestala.“
Ruke su mu zadrhtale. Detektiv je poslao snimak. Na njemu se jasno vidjela Dženifer kako izlazi iz prodavnice i prilazi crnom kombiju parkiranom nekoliko metara dalje. Vrata su se otvorila, a ona je dobrovoljno ušla unutra.
„Dobrovoljno?“ pitao je Dejvid, glas mu je bio pun nevjerice. „Zašto bi to uradila?“Odgovor je stigao nekoliko dana kasnije kada je detektiv pronašao ženu u Arizoni – Dženifer. Živu.
Dejvid je otputovao tamo, srce mu je tuklo kao nikada prije. Kada ju je ugledao, stajala je na pragu male kuće, starija, ali prepoznatljiva.„Znao sam da nisi mrtva,“ rekao je kroz suze.
Dženifer je spustila pogled. „Morala sam da odem,“ priznala je. „U to vrijeme sam bila slomljena, osjećala sam da tonem i da ne mogu da dišem. Nisam htjela da vas povrijedim, ali nisam vidjela drugi izlaz.“
Dejvid je osjetio mješavinu bijesa i olakšanja. „Ostavila si nas bez odgovora četrnaest godina,“ rekao je tiho.„Znam,“ rekla je kroz suze. „Žao mi je. Pratila sam vas izdaleka. Vidjela sam da ste dobro i mislila sam da je bolje da me nema.“
Sljedećih dana, porodica se sastala. Emilija i Džejkob su došli da je vide. Prvi trenutak bio je težak – nije bilo zagrljaja, samo suze i tišina.Polako su počeli da razgovaraju. Djeca su postavljala pitanja, a Dženifer je odgovarala iskreno.
Pričala je o svojoj borbi sa depresijom, o čovjeku koji joj je pomogao da započne novi život, i o strahu da će ih traumatizovati ako se vrati.Na kraju su odlučili da krenu malim koracima. Nije bilo lako, ali porodica je ponovo počela da gradi odnos.
Dejvid nije bio siguran da li može oprostiti potpuno, ali znao je jedno – djeca su konačno dobila odgovor. Misterija koja ih je progonila više od decenije napokon je završena.Na sljedećem porodičnom ručku, po prvi put poslije četrnaest godina, stolica za stolom nije bila prazna.
